Miroslav Kujundžić (miroslav.kujundzic1@gmail.com)

Max Marschhauser (max.marschhauser@gmail.com)

Vjeran Šergo (vjeran.sergo@gmail.com)

Filozofski fakultet u Osijeku

Lorenza Jägera 9, Osijek

PREPREKE INTERKULTURALIZMU

Sažetak

U današnjemu svijetu globalizacije i masovne povezanosti ljudi različitih kultura sve više dolazi do potrebe razumijevanja interkulturalnoga djelovanja. Diskriminacija, rasizam, ksenofobija, stereotipi i predrasude problemi su koji se često javljaju pri susretu različitih kulturnih grupa, pogotovo ako među njima postoje još neki razlozi za međusobnu mržnju poput rata ili podređenosti nekoga naroda. Suvremena interkulturalna pedagogija, ali i općenito interkulturalna djelatnost želi odstraniti ove pojmove iz svakodnevnoga života upravo zbog njihove pogubnosti za društvo. Ipak, kako nam praksa govori, takva međukulturna netrpeljivost uvijek je bila prisutna u društvu, a ne čini se kako će uskoro nestati. Sukladno s tim aspektima interkulturalnoga djelovanja javlja se i komunikacija koja ne mora nužno biti interkulturalno negativna, ali može, bilo zbog neznanja ili namjernoga djelovanja, biti iskorištena kao sredstvo netrpeljivosti među kulturama i ljudima. Zadnja velika prepreka interkulturalnosti može biti i obrazovanje iako moderna nastava pokušava promicati interkulturalnu suradnju. Upravo zato važno je paziti na sve moguće prepreke interkulturalizmu te ih nadilaziti na razne, interkulturalno prihvatljive načine.

Ključne riječi: diskriminacija, interkulturalizam, komunikacija, obrazovanje, prepreke


Uvod

Rad je podijeljen na tri veće cjeline. Prvi dio odnosi se na procese i pojmove koji označavaju prepreke interkulturalnome djelovanju, a nastali su kontaktima, preklapanjima i suživotom različitih kultura, naroda i etničkih skupina. Stereotipi i predrasude, ksenofobija i rasizam ukorijenjeni su u današnje društvo, a sliku o njima svaka kultura stvara na svoj način. Oni su dio implicitnih načina odgoja. Okvir interkulturalne pedagogije nameće se kao jedan oblik rješavanja toga problema. Sljedeći dio rada raspravlja o sve većoj važnosti komunikacije u 21. stoljeću. Budući da društvo u cjelini postaje sve različitije, gube se granice među kulturama, rasama, nacionalnima i narodnima identitetima te komunikacija postaje važan čimbenik u povezivanju tih utjecaja. Ona služi kao poveznica suvremenoga svijeta ako se koristi pravilno. U protivnome može imati katastrofalne posljedice. Zato je bitno osvijestiti njezinu važnost i ulogu u multikulturalnome društvu. Zadnji dio odnosi se na aspekt obrazovanja vezan za interkulturalnost. Budući da Europska unija na obrazovanje gleda kao na glavni resurs budućnosti, interkulturalno obrazovanje nastavničkoga kadra veoma je bitno kako bi se načela interkulturalnosti što kvalitetnije prenijela na svaku sljedeću generaciju koja ulazi u obrazovni sustav. Da sve ne ostane samo na teoriji, donosimo i jedan primjer iz prakse. U izradi rada korištena je relevantna znanstvena i stručna literatura.


1. Interkulturalne kompetencije – značajnost i prepreke

Pojam interkulturalizma i interkulturalnih kompetencija autori smatraju snažnim oruđem u borbi protiv svih oblika diskriminacije. U tom duhu Fantini (prema Mrnjaus, Rončević i Ivošević 2013) piše da se na interkulturalne kompetencije gleda kao na moćan društveni alat koji se bori protiv netolerancije, ksenofobije i etnocentrizma i u međunarodnima i u domaćima interakcijama (Mrnjaus, Rončević i Ivošević 2013: 61). Sam pojam interkulturalizam temelji se na zamisli boljega i humanijega društva u kojem će u budućnosti biti eliminirani rasizam i dominacija čovjeka nad čovjekom (Sablić 2014).

Ipak, ne postoji konačna definicija interkulturalnih kompetencija iako ih znanstvenici istražuju nekoliko desetljeća. Byram i dr. (prema Mrnjaus, Rončević i Ivošević 2013) o interkulturalnima kompetencijama govore kao o specifičnima kompetencijama koje su neophodne da bi se aktivno surađivalo s ljudima iz drugih etničkih, kulturalnih, religijskih i jezičnih pozadina te da one mogu potaknuti dublje razumijevanje različitih kulturalnih praksi i pogleda na život. Risager na interkulturalne kompetencije gleda kao na kompetencije koje omogućavaju navigacije u svijetu, kako na mikro tako i na makrorazini (Mrnjaus, Rončević i Ivošević 2013). Za razliku od tradicionalnih oblika obrazovanja koji su uglavnom asimilirajući, segregirajući ili marginalizirajući te potiru identitet drugih kultura, interkulturalno obrazovanje je integrativno. Osnovni je cilj da se kulturni i skupni identitet drugih afirmira i da se smanje ili eliminiraju predrasude prema njima te da se na taj način pokušava utjecati na sprječavanje ili smanjenje diskriminacije u društvu (Sablić 2014).

Ljudi se ne rađaju interkulturalno kompetentni, ali te kompetencije se mogu usvojiti odgojem i obrazovanjem. Nastava treba iznjedriti nova rješenja na način da ljude osposobi za interakciju s različitima kulturalnima manjinama te da im pruža mogućnosti stjecanja interkulturalnih kompetencija. U tome je važan i nastavnik koji ima sve veću ulogu medijatora (Mrnjaus, Rončević i Ivošević 2013). Biti interkulturalno kompetentna osoba po definiciji autora Liddicoata znači biti svjestan kulturne relativnosti prema kojoj ne postoji univerzalan, „normalan“ i/ili uobičajen način ponašanja i djelovanja, već kako su sva naša ponašanja kulturno promjenjiva i različita (Liddicoat; prema Mrnjaus, Rončević i Ivošević 2013: 69). Ljudi moraju biti spremni suspendirati vlastite vrijednosti, vjerovanja i ponašanja, a ne pretpostavljati da su oni jedini mogući i prirodno ispravni te moraju biti sposobni gledati sebe na način kako ih vide oni koji imaju drugačiji skup vrijednosti, vjerovanja i ponašanja. Ta je činjenica još važnija ako imamo na umu podatak da na svijetu postoji oko 8000 jezika te mnoštvo nacionalnih kultura (Mrnjaus, Rončević i Ivošević 2013).

U posljednje se vrijeme, uz diskurs o interkulturalizmu, javlja i pojam globalizacije. Današnja su društva etnički raznovrsnija i time multikulturalnija nego što su nekad bila. Upravo je posljedica globalizacije što su društva danas međusobno povezanija i međuovisna. Mogućnosti da ljudi uče jedni od drugih su sve veće, ali isto tako se povećava mogućnost izazivanja sukoba među ljudima (Sablić 2014). Interkulturalna komeptencija je postala neophodna u globalnom svijetu. S jedne strane gledano kulturalna raznolikost i povezanost mogu biti ekonomski, društveni i politički plus koji treba razvijati i adekvatno njime upravljati. No s druge strane povećana kulturalna raznolikost proizvodi nove društvene i političke izazove. Sami smo svjedoci da u praksi na kulturnu, vjersku i jezičnu raznolikost ne gledaju svi pozitivno. Kulturalna raznolikost je često okidač za strah, odbacivanje, stereotipe, rasizam, ksenofobiju, netoleranciju i sve ostale oblike diskriminacije (Mrnjaus, Rončević i Ivošević 2013). Upravo ćemo o tim preprekama interkulturalizma pisati u nastavku rada.


2. Etnocentrizam

Prvi je od oblika diskriminacije kojim ćemo se baviti etnocentrizam. Sam termin etnocentrizam u upotrebu je uveo američki sociolog W. G. Sumner. Uzmimo prvu rečenicu definicije etnocentrizma iz Hrvatske enciklopedije koja glasi da je to: stajalište kojim se na pripadnike drugih skupina ili društava primjenjuju mjerila vlastite skupine ili društva (Hrvatska enciklopedija 2012a). U tom se slučaju etnocentrizam ne čini kao nešto opasno. Zar ne gledamo svakodnevno na druge iz vlastite perspektive? Zar nema svatko od nas svoje subjektivno gledište o bilo kome tko je na neki način drugačiji od nas? No upustimo se u dublju analizu pojma.

Sumner će u okviru svoje teorije reći da što ljudi duže žive ili surađuju u grupi, veća je sklonost prema podjeli na mi i oni. Način mišljenja ili ponašanja drugih smatra se neispravnim, čudnim pa čak i nižim u odnosu na naše. Ljudi su skloni vlastitoj skupini pripisati odanost i ponos te osjećaj superiornosti u odnosu na skupinu oni kojoj pripisuju upravo dijametralno suprotna obilježja (Hrvatska enciklopedija 2012a). Etnocentrizam nije pojava koju bi mogli pripisati stvaranju nacija u modernome smislu, koje započinje u 19. stoljeću, nego se pojavljuje već u složenijim oblicima primitivnih društava. Pojavljuje se kao posljedica prelaska na poljoprivrednu proizvodnju koja je dovela do sjedilačkoga načina života i vezala skupine ljudi za određeni teritorij, što je dovelo do jačanja grupnoga konformizma i samosvijesti, kao i rivalstva između različitih grupa (Hrvatska enciklopedija 2012a).

Osjećaj nacionalne superiornosti, ipak, nije jedina komponenta etnocentrizma. Cijela povijest ljudske civilizacije obilježena je sukobima. Kada dođe do sukoba različitih interesa, pojedinac će se čvršće povezati s grupom kako bi se grupnom kohezijom obranili interesi vlastite grupe nausprot interesima članova vanjskih grupa. Grupna kohezija podrazumijeva snažnu vezanost članova grupe, stoga koncept etnocentrizma implicira postojanje etničke ili nacionalne afektivne vezanosti, a ne samo osjećaj superiornosti u odnosu na druge (Šram 2010). Bizumic i dr. (prema Šram 2010) daju radikalnije tumačenje etnocentrizma, pod kojim podrazumijevaju (…) postojanje centralnog vjerovanja ili sentimenta o važnosti vlastite nacije, većeg preferiranja pripadnika vlastite nacije negoli drugih nacija, vjerovanja u superiornost vlastite nacije, želje za etnički čistom nacijom i spremnosti na iskorištavanje druge nacije u interesu vlastite (Šram 2010: 114–115).

Ipak, današnja istraživanja pokazuju da je etnocentrizam zapravo sastavni dio socijalizacije pojedinca i jedan od načina na koji se izgrađuje društveni identitet. Tako će nam često i banalni povodi služiti za podjelu na mi i oni, što ne mora imati rasistički ili nacionalistički sadržaj, nego se osobna potreba za samoisticanjem projicira na grupu.[1] Nažalost, zbog ignorancije i isključivosti koju etnocentrizam može donijeti, teorija lako prijanja uz ideologije koje zagovaraju diskriminaciju ljudi na osnovi rasne, religijske ili etničke pripadnosti (Hrvatska enciklopedija 2012a). Tome se najučinkovitije možemo oduprijeti ako razvijamo interkulturalnu osjetljivost te se trudimo svoju kulturu shvaćati u odnosu prema drugima kulturama, o čemu ćemo govoriti u sljedećem podnaslovu.

2.1. Model razvoja interkulturalne osjetljivosti Miltona J. Bennetta

Ovaj je model jedan od klasičnih modela interkulturalnih kompetencija, razvijen između 1986. i 1993. Bennett je promatranjem zaključio da se pojedinci suočavaju s kulturalnim razlikama na neke predvidljive načine dok uče kako postati kompetentni interkulturalni komunikatori (Mrnjaus, Rončević i Ivošević 2013: 72).

Model opisuje šest stadija, a svaki od tih stadija ima određen pogled na svijet različit od drugih i sastoji se od niza karakteristika, uključujući stavove i ponašanja koji su sastavni dio specifičnoga viđenja svijeta. Smatra se da ovisno o tome kako netko percipira i shvaća svijet, takvo će biti i njegovo ponašanje (Sablić 2014). Šest stadija Bennett dijeli u dvije grupe. Na jednoj strani je etnocentrizam u kojem je vlastita filozofija života i kulture pojedinca središnja za razumijevanje realnosti. Tu spadaju: stadij poricanja, stadij obrane te stadij minimiziranja. S druge strane imamo etnorelativizam u kojemu se vlastita kultura pojedinca shvaća u odnosu prema drugim kulturama. U ovoj se grupi tretiranje kulturalnih razlika razvija od stadija prihvaćanja, preko adaptacije do integracije postojećih razlika (Mrnjaus, Rončević i Ivošević 2013). Cilj je ovoga modela povećati osobnu svijest svakoga pojedinca i učiniti ga interkulturalno osjetljivim kada se nalazi u situacijama s kulturno drugačijim osobama. Jedna takva sredina je i škola u kojoj se nastavnici susreću s kulturno drugačijim učenicima (Sablić 2014: 196).

Nama je posebno važno obuhvatiti Bennettove stadije etnocentrizma kao one koji dovode do prepreka interkulturalizmu. Bennett je predstavio etnocentrizam kao stadij na kojemu osoba pretpostavlja da je njegov/njezin pogled na svijet u biti jedina realnost. Poricanje je početni stadij etnocentrizma. U ovome stadiju osoba svoj vlastiti pogled na svijet tretira kao jedino moguće shvaćanje realnosti, stoga se svako postojanje različitoga viđenja realnosti negira. Za ovaj stadij još vežemo pojmove zanemarivanje, ignoriranje ili indiferentnost prema kulturalnim razlikama. Ovakvo ponašanje može biti zasnovano na izolaciji i na separaciji (Mrnjaus, Rončević i Ivošević 2013). Obranu Bennett smatra drugim stadijem etnocentrizma. Uočene razlike među kulturama osoba doživljava kao prijetnju. Razlike su alternative konvencionalnome pogledu jedne osobe na svijet te se osoba nastoji obraniti boreći se protiv tih razlika. Najustaljenija strategija te borbe je omalovažavanje te postojanje stereotipa i razmišljanje u kategorijama mi – oni. Kao ekstremni vid obrane mogu se pojaviti rasizam i svi drugi teži oblici diskriminacije (Mrnjaus, Rončević i Ivošević 2013).  Kao treći stadij etnocentrizma Bennett navodi minimiziranje. Radi se o tome da osoba sada uočava postojanje kulturnih razlika i zna da se protiv njih više ne može boriti strategijama omalovažavanja i superiornosti, ali ih nastoji umanjiti i minimizirati, zastupajući stajalište da su svi ljudi u biti isti (Mrnjaus, Rončević i Ivošević 2013: 74). Tek prevladavanjem ta tri stadija može se prijeći na pravo poimanje interkulturalizma, ono što Bennett naziva etnorelativizam. Tek tada se različitosti više ne promatraju kao prijetnje, nego kao izazov, izazov da se osmisle novi načini razumijevanja drugih, ali i očuvanja svoga identiteta.


3. Stereotipi i predrasude

Za definiciju stereotipa uzet ćemo onu autorice Sablić koja kaže: Stereotipi su prebrze, nekompletne prosudbe o sebi i drugima koje dovode do precjenjivanja razlika između svoje i drugih skupina, a podcjenjivanja razlika unutar svoje skupine (Sablić 2014: 27). I to je, dakako, istina. Teško je nabrojati koliko smo puta čuli stereotipe o debelim Slavoncima ili lijenim Dalmatincima, škrtim Bračanima i slično. Takve brze i nekompletne prosudbe o drugima dovode do toga da generaliziramo drugu kulturu. Bennet razlikuje pozitivne i negativne kulturne stereotipe. Pozitivni su kada prihvaćamo različitost, a negativni kada odbijamo različitost. Stereotipi su neizbježan i sastavnio dio procesa kulturne interakcije, pri čemu se mogu javljati prepreke u interkulturalnoj komunikaciji (Sablić 2014).

Predrasuda se s druge strane očituje kao nesnošljivost prema drugome zasnovana na pogrešnoj, krutoj ili prebrzoj generalizaciji, a može biti usmjerena na skupinu ili na nekoga od članova skupine (Sablić 2014). Za razliku od stereotipa, predrasude je moguće definirati kao netolerantan, iracionalno nepovovoljan stav prema određenoj društvenoj grupi (Bulat 1995: 155–156). Društvene se predrasude razlikuju od stereotipa u dvije dimenzije: one redovito već sadrže u sebi negativnu vrijednosnu orijentaciju ili superioran pogled spram promatrane skupine te su one postale već jasno formiran stav o karakteristikama pripadnika određene društvene grupe (Bulat 1995).

Nažalost, predrasuda je često polazište za diskriminaciju, kao što su rasizam i ksenofobija. Bitno je napomenuti da se stereotipi i predrasude ne javljaju odjedanput, nego se oblikuju i učvršćuju tijekom vremena kao dio usvajanja kulture kojoj pojedinac pripada.

Spolni stereotipi vjerojatno su najčešća prepreka interkulturalnoj komunikaciji s obzirom na to da su prisutni u svim kulturama. Određuju se kao sklonost pripisivanju određenih osobina svim pripadnicima istoga spola bez obzira na stvarnu prisutnost tih osobina kod pojedinca koji tom spolu pripada (Sablić 2014: 28). Najčešći spolni stereotipi su stereotipi o ženama koje se redovito prikazuje nježnima, slabima, bespomoćnima, osjećajnima i ovisnima o muškarcima. S druge strane muškarce se prikazuje jakima, neovisnima i hrabrima (Sablić 2014).


4. Ksenofobija i rasizam

Riječ ksenofobija porijeklom je iz grčkoga jezika.[2] Prema definiciji Hrvatske enciklopedije, ksenofobija označava iracionalan osjećaj tjeskobe ili straha od stranaca (Hrvatska enciklopedija 2012b) te se izražava u predrasudama, stereotipima i odbojnima stajalištima o strancima i suprotstavlja se njihovoj prisutnosti u zajednici. Polazišna je teza autora Milardovića u knjizi Stranac i društvo da se u današnjemu suvremenome društvu i civilizaciji, kao i zapravo u svakome društvu dosad, odnos prema strancima temeljio na minimalnoj integraciji, isključivanju i neprijateljstvu te racionalnome i iracionalnome strahu (Pasini 2014). Upravo u ovome trenutku možemo izvesti istu hipotezu ako se samo malo informiramo o trenutnoj izbjegličkoj krizi i emigrantima iz Sirije te ako pogledamo što su sve dosad proživjeli.

Suprotstavljanje suživotu većinskoga stanovništva sa strancima u jednoj državi vodi nas prema svim oblicima diskriminacije, segregacije i sukoba. Uz pojam ksenofobije, moramo se vratiti i na njezin prastari izvor, a to je etnocentrizam, jer upravo zbog prosuđivanja tuđe kulture prema kriteriju vlastite, ono što je nepoznato ljudi olako shvaćaju kao opasno i prijeteće (Hrvatska enciklopedija 2012b).

Obično se razlikuje koncepte realistične i simbolične prijetnje. Realistične se odnose na egzistencijalne prijetnje članova vlastite grupe (posao, zemlja, život), dok se simbolične prijetnje odnose na prijetnje grupnome identitetu, vrijednosnome sustavu i svjetonazoru, kao što su jezik, religija i kultura (Šram 2010). Važno je spomenuti i mentalitet opsadnoga stanja. To je političko-psihološki fenomen koji se odnosi na mentalno stanje u kojemu članovi određene nacije održavaju centralno vjerovanje da ostatak svijeta ima prema njima snažne negativne namjere (Bar-Tal i Antebi 1992; prema Šram 2010). Time se ksenofobija, etnocentrizam, ali i drugi oblici diskriminacije samo pojačavaju.

Ako pokušamo definirati pojam rasizma, uvidom u literaturu naići ćemo na tvrdnju da je rasizam ideologija, odnosno da uključuje rasnu ideologiju te da je jedan od oblika diskriminacije (Hrvatska enciklopedija 2012c; Ninić 2015: 146; Sablić 2014). I zaista to jest jedan od najtežih oblika diskriminacije. Pobornici te ideologije vjeruju da među ljudskim rasama postoje nepremostive razlike i hijerarhijski odnos. Preko tih dubokih i biološki uvjetovanih razlika oni smatraju da se ne može preći, a sve i kad bi se moglo, miješanje rasa je prema njima krajnje nepoželjno (Ninić 2015). Gotovo uvijek, rasistička ideologija vezana je idejom da su neke rase vrjednije, prirodno superiornije od drugih pa je prirodno da budu u superironom položaju, te je dozvoljeno koristiti silu da se taj položaj održi i spriječi kvarenje superiornije rase (Ninić 2015: 146).

UN-ova Međunarodna deklaracija o eliminiranju svih oblika rasne diskriminacije u svome prvome članku navodi kako rasna diskriminacija uključuje svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti na temelju rase, boje kože, podrijetla ili nacionalne pripadnosti sa svrhom osporavanja ili uskraćivanja uživanja ljudskih prava i temeljnih sloboda u političkom, ekonomskom, društvenom, kulturnom ili bilo kojem drugom području života, pod jednakim uvjetima (Sablić 2014: 26). Dakle nije u pitanju isključivo diskriminacija na temelju boje kože, nego i primjerice podrijetla, što je bila osnova za holokaust.

Iako prisutan već dugo u povijesti, rasizam se kao cjelovita doktrina pojavljuje u moderno zapadno doba, kao izraz europske dominacije nad ostalim svijetom (Hrvatska enciklopedija 2012c). Razvili su ga europski antropolozi istražujući primitivne narode, koji su zaključili da je njihova „primitivnost” ne samo kulturno nego i biološki uvjetovana njihovim slabijim umnim sposobnostima (Ninić 2015: 146).

Rasističke ideje oživotvorene su na mnogima primjerima. U nacističkoj Njemačkoj uvedeni su takozvani rasni zakoni (također primjenjivano i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj) po kojima se stanovništvo dijelilo na Volksgenossen (drugovi po narodnoj pripadnosti), a ostale na Gemeinshacftsfremde (zajednici strano stanovništvo). U drugu zajednicu spadali su Židovi, Romi i društveno marginalne skupine koje su svrstavane u rasu podljudi (Untermenschen) i prema toj ideologiji kao takve trebalo ih je istrijebiti. To se u velikoj mjeri i provodilo u koncentracijskima logorima da bi se održala rasna čistoća Nijemaca (Hrvatska enciklopedija 2012c). Poznati su i primjeri kao što je apartheid u Južnoj Africi te Ku-Klux-Klan u Sjedinjenim Američkim Državama.         

Rasizam do danas nije nestao, dapače, uz spolnu, dobnu i diskriminaciju osoba s poteškoćama jedan je od sve prisutnijih oblika diskriminacije u suvremenim društvima. Mnogi slučajevi se javljaju na poslu ili u medijima, a također i u trivijalnoj književnosti i filmovima (Sablić 2014).

Sjedinjene Američke Države u svijetu slove za jednu od najliberalnijih i najdemokratskijih zemalja suvremenoga svijeta. Istovremeno jedna su od zemalja koja najčešće izvještava o policijskoj brutalnosti usmjerenoj protiv osoba koje nisu bijelci te brojnima rasnima ispadima (Ninić 2015). Ta zemlja je ne tako davno vodila iz današnje perspektive nevjerojatnu bitku s rasizmom. Rasna segregacija bila je sastavni dio svakodnevnoga života, ali i zakona u toj državi. Iako je u toj zemlji ropstvo ukinuto prije 150 godina, sredinom prošloga stoljeća Afroamerikanci nisu imali pravo glasa, prvi su dobivali otkaze, djeca su u školama odvajana po boji kože. Također su bili zabranjeni međurasni brakovi, odnosno proglašavani su nevaljanima pred zakonom, a primjerice Afroamerikanci nisu smjeli sjediti na prednjima sjedištima u autobusima koja su bila rezervirana isključivo za bijelce. Sada sve manji, ali i dalje prisutni primjeri rasizma događaju se i u današnjemu američkome društvu (Ninić 2015).

Rasizam je, nažalost, i dalje realna pojava u suvremenome društvu. I kao što možemo vidjeti na primjerima, ne događa se samo u ekonomski nerazvijenima društvima ili društvima s niskom razinom demokracije, ali ekonomska zaostalost, neimaština i očaj često su okidač za traženje krivca kojeg se može maltretirati samo zbog druge boje kože, druge etničke pripadnosti ili drugačijega vjerskoga opredjeljenja.


5. Komunikacija kao prepreka interkulturalizmu

Točnost komuniciranja je danas puno važnija nego ikada prije, posebno u ovom trenutku iznimne napetosti, kada laž i nesporazum mogu izazvati isto toliko štete koliko i nepromišljeni postupci (Sablić 2014: 198).

Komuniciranje i komunikacija jedni su od najraširenijih aspekata svakodnevnoga života, a odvijaju se među pojedincima u različitima kontekstima. Zbog svoje važnosti, komunikacija je prepoznata kao bitna odrednica mnogih znanstvenih disciplina, poglavito sociologije, lingvistike, pedagogije, psihologije i sličnih. Glavna je uloga komunikacije stvaranje različitosti ili jedinstva mišljenja, stvaranje socijalnih kontakta ili rješavanje zadataka bez kojih društvo ne može egzistirati (Mrnjaus, Rončević i Ivošević 2013: 37). Ona je sveprisutna, do nje dolazi najčešće bez previše razmišljanja, a upravo u tome i leži njezina moguća pogubnost (Kumbier i Schulz von Thun 2009).

Riječ komunikacija dolazi od grčke riječi communicare što znači s nekim podijeliti, biti povezan, a označava i riječi zajedno, zajednica, odnosno povezivanje (Mrnjaus, Rončević i Ivošević 2013: 38). Prepreke interkulturalizmu nisu samo one namjerne naravi, poput rasizma, predrasuda i stereotipa. One mogu biti i banalne, nenamjerne, ali zbog toga i posebno opasne. Najbolji primjer toga je upravo komunikacija, bila ona verbalna ili, još češće, neverbalna (Luchtenberg 2004). Iako samim svojim korijenom riječi označava zajedništvo, ona vrlo često može značiti upravo suprotno, bilo zbog neznanja ili drugih, zlokobnijih razloga (Mrnjaus, Rončević i Ivošević 2013). Bitna je svjesnost sudionika procesa interkulturne komunikacije o različitim percepcijama bilo verbalne bilo neverbalne komunikacije. Ono što jedna kultura smatra dobrim, poželjnim, druga će možda smatrati nevažnim, lošim, pogubnim (Nešković 2012). Globalizacijom, razvojem informacijsko-komunikacijskih tehnologija, ali i brzinom putovanja svijet, doista, postaje globalno selo. Sposobnost putovanja i komuniciranja s ljudima koji dolaze iz udaljenih krajeva svijeta više nije teško kao što je bilo u prošlosti. Upravo zbog toga dodira različitih kultura i civilizacija dolazi do sve češćih problema prilikom komuniciranja ljudi. Ljudi se masovno sele u druge države, druge kulture što dovodi do toga da na malome prostoru postoje ljudi s drugačijim pogledima na ono bitno u životu (Luchtenberg 2004). Također s tim susretima kultura, koji su postali gotovo svakodnevni, dolazi i do sve češće potrebe za promicanjem kvalitete suodnosa te stvaranjem kvalitetnoga suživota kultura (Bedeković 2011). Čestima i masovnima migracijama, poglavito onima kojima je cilj zaposlenje i život u drugoj državi, nameće se pitanje kako većinsko stanovništvo treba reagirati na pojavu manjinskoga, odnosno treba li se manjinsko stanovništvo gledati kao prolazno i trenutno stanje ili kao trajno naseljeno stanovništvo. Sukladno tome dolazi do sve veće potrebe razvoja komunikacije kao interkulturalne jer je u suprotnome ona velika prepreka u postizanju interkulturalnoga suživota (Luchtenberg 2004).

Kada govorimo o komunikaciji, bitno je naglasiti postojanje verbalne i neverbalne komunikacije. Glavno obilježje verbalne je jezik, a on je način komuniciranja, ali i način osuđivanja i isticanja različitosti. Svaki svjetski jezik obiluje isticanjem pripadnošću i identitetu te kao takav pruža opasno sredstvo u isticanju nejednakosti, bila ona socijalna ili kulturna, ali i u poticanju negativnih stavova poput superiornosti većinskoga stanovništva u odnosu na manjinsko. Izvornim govornicima nekoga jezika vrlo je lagano prepoznati stranca, bez obzira kako je dobro on naučio njihov jezik, poglavito zbog nekih aspekata poput naglaska ili nepoznavanja frazi i izraza pojedinoga jezika (Močinić 2011). Jezična pravila, pravila komunikacije kao i društvena suglasnost samo su neki od čimbenika interakcije pojedinaca, skupina i zajednica većinskoga i manjinskoga stanovništva. Iako interkulturalizam ima tendencije takve razlike prihvaćati i ne obraćati preveliku pažnju na njih, ipak iz života znamo da to nije uvijek tako (Hrvatić i Sablić 2008). Verbalna je komunikacija vrlo često isprepletena raznim oblicima neprihvaćanja ljudi, bilo da se radi o rasizmu, ksenofobiji ili nekoj drugoj osnovi. Suvremeni svijet prožet je najrazličitijima susretima kultura, što dovodi do velikih razlika u oblicima komuniciranja. Masovne migracije stvorile su u današnjemu svijetu problem promjene demografske slike stanovništva, što kod nekih dovodi do straha od zamiranja njihove kulture pod novom, stranom, prema njima opasnoj kulturi (Bedeković 2011).

Interkulturalna komunikacija jakim je vezama povezana s interkulturalnošću, to jest s odnosima među kulturama. Interkulturalnošću se smatra kontakt dviju kulturnih skupina ili dvaju pojedinaca koji se odvija na načelima komunikacije. Interkulturalna komunikacija označava sporazumijevanje dviju ili više osoba koje pripadaju različitim kulturama te ima sve karakteristike ljudske komunikacije (Mrnjaus, Rončević i Ivošević 2013: 55). Ipak, kako će teći dana komunikacija ovisi isključivo o tome događa li se unutar iste kulturne skupine (intrakulturalno) ili odvija li se između različitih skupina kulture (interkulturalno). Kada govorimo o interkulturalizmu i pozitivnima međuljudskima odnosima, onda svakako zagovaramo činjenicu da u komunikaciji različitih kultura ne bi smjelo biti nikakvoga osuđivanja pripadnika drugih kultura zbog nepoznavanja pravila ili norma komunikacije svoje kulture. Ipak, iz prakse znamo kako to nije uvijek tako (Samovar i Porter 2009).

Osoba u vlastitome kulturalnome okružju najčešće nije svjesna svoje kulturalne uvjetovanosti, svoga zapažanja, tumačenja i djelovanja. Ona tek u odnosu s osobama druge kulture postaje svjesna kulturnih razlika (Hrvatić i Sablić 2008). Sukladno tome dolazi se do modela treće kulture koji je razvio Charley Dodd. On započinje pretpostavkom kako prva osoba unutar komunikacije pripada kulturi A, dok druga pripada kulturi B. Te dvije osobe svjesno primjećuju međusobne razlike te sukladno tome osjećaju nesigurnost zbog neočekivanoga i nepoznatoga. Prema Doddu jedini i idealni način da se ovaj susret riješi na interkulturalno pozitivan način bio bi stvaranje kulture C koja nije kultura A ni kultura B, već nastaje kombinacijom dvaju prethodnih kulturnih obilježja. Kultura C je zapravo nova kultura nastala sa svrhom suradnje i komunikacije (Mrnjaus, Rončević i Ivošević 2013). Dodd vjeruje kako interkulturalna komunikacija sadrži razumijevanje o utjecaju kulture, komunikacijske stilove pojedinaca, ali i karakteristike međuljudskih odnosa koji potom utječu na stvaranje komunikacije i percepcije različitoga shvaćanja kulturalne različitosti (Samovar i Porter 2009).

Prilikom interkulturalne komunikacije, govornici posjeduju međusobno različito znanje o komunikacijskim pravilima, a uspješnost komunikacijskog toka ovisi upravo o uspješnoj uspostavi zajedničkoga konteksta komuniciranja. Prilikom toga u procesu dekodiranja primljene poruke može doći do izvjesnih problema prilikom shvaćanja poruke primljene od govornika različite kulturne pozadine. Nedostatak zajedničkog sustava znanja, simbola, normi i vrijednosti vodi k pogrešnom interpretiranju poruke (Mrnjaus, Rončević i Ivošević 2013: 56). Dodatnu otežavajuću okolnost stvara i sporazumijevanje na stranome jeziku kada govornik ne može izraziti svoje misli na onoj razini sigurnosti na kojoj bi to učinio na svojemu jeziku. Velika su prepreka također i stereotipi, ali i nepostojanje želje da se razumije kulturno specifično ponašanje određene kulture (Sablić 2014).

Ipak, nisu kulturne razlike jedini krivac za nastanak prepreka u interkulturalnoj komunikaciji. Socijalne razlike, pitanje moći i statusa, generacijski konflikti, različitost u stupnju razvoja društva, psihički problemi, etničke i rasističke predrasude mogu imati velikog utjecaja na uspješnost interkulturalne komunikacije (Mrnjaus, Rončević i Ivošević 2013: 57). Dolazi do pitanja mogu li sugovornici razviti simetričan odnos ili će hijerarhija moći prevladati svaki interkulturalni kontekst (Kumbier i Schulz von Thun 2009). U odnosu s hijerarhijom moći dolazi i do pitanja tolerancije nejednakosti raspodjele moći unutar interkulturalne komunikacije. Svugdje u svijetu javljaju se neke kulturne grupe koje smatraju kako su zbog svoga napretka ili nekih postignuća upravo one prema hijerarhijskoj podjeli važnije od ostalih kultura. Stvaraju se pretpostavke kako nisu svi ljudi jednako bitni, a pretjerano se naglašavaju razlike u podrijetlu ili materijalnim primanjima (Bakić-Mirić 2012). Da bi se nadvladale te razlike, dolazi do stvaranja pojma i ideje interkulturalnoga dijaloga koji označava interaktivni proces otvorenosti i odnosa poštovanja među pojedincima različitoga kulturnoga podrijetla. Taj dijalog ima cilj razvoja dubljega razumijevanja različitosti, ponašanja, perspektiva, participacije i slobode odlučivanja, poticanja ravnopravnosti te razvoj kreativnosti (Mrnjaus, Rončević i Ivošević 2013).

Ipak, do najvećih problema dolazi upravo iz razloga što tijekom interkulturalne komunikacije govornici često slijede različita jezična pravila. Svaka kultura povezuje različito ponašanje s različitim značenjem, specifičnim upravo za sebe, te tako stvara stanje kulturne isključivosti. Ljudi iz druge kulture imaju drugi skup vjerovanja (naprimjer o tome što je istina, što je pristojno), drugačiji skup vrijednosti (pretpostavke što je važno u životu) te različit skup ponašanja (rutine, nesvjesne radnje). Upravo to najčešće sprječava interkulturnu suradnju. Prema literaturi, najlakši način da se to prebrodi jest da se u neku dozu decentrira od svoje kulture, to jest da govornik postane svjestan onoga čega je obično nesvjestan u svome ponašanju te da postane spreman preuzeti perspektivu druge osobe i prihvatiti prirodnost takvoga ponašanja (Sablić 2014).

Ovakve su prepreke interkulturalnoj komunikaciji brojne. U istraživanju uzroka nerazumijevanja pri interkulturalnima susretima istaknuo se Barna koji je izdvojio šest prepreka interkulturalnoj komunikaciji. To su pretpostavka o sličnostima, korištenje različitih jezika i stilova komunikacije, pogrešne interpretacije neverbalnih poruka, pretpostavke i stereotipi, tendencija da vrednujemo i anksioznost ili tenzija. Prva prepreka, pretpostavka o sličnostima, javlja se kada osoba ne posjeduje dovoljno informacija o drugoj kulturi, pa pretpostavlja da su njegova i strana kultura slične, a ne različite. Autor ističe da takvo isključivo ponašanje dovodi do prepreka i poteškoća zbog kojih možemo doživjeti niz iznenađenja i neugodnosti (Mrnjaus, Rončević i Ivošević 2013). Često se pripadnici neke kulture smatraju puno sličnijima nego što to zaista jesu, što svakako može dovesti do problema. Svaka je kultura međusobno posebna, kao što su i pojedinci međusobno različiti (Kumbier i Schulz von Thun 2009).

Korištenje različitih jezika i stilova komunikacije druga je prepreka prilikom interkulturalnoga djelovanja, poglavito zato što pogrešne riječi, izrazi i fraze gotovo sigurno dovode do pogrešne procjene o namjerama drugih osoba, ali i do pogrešne procjene sugovornika kao neiskrenoga, arogantnoga, agresivnoga i slično. Osim pogrešne interpretacije verbalne komunikacije, pogrešna interpretacija neverbalnih poruka također je jedan od uzroka pada interkulturne komunikacije. Problemi u vezi ovoga vrlo često nastaju iz samoga nerazumijevanja gesti ili pokreta tijela, ali i iz nerazumijevanja nekih drugih neverbalnih znakova kulture poput prostorne distance ili različitoga interpretiranja slobodnoga vremena (Mrnjaus, Rončević i Ivošević 2013).

Pretpostavke i stereotipi u velikoj su mjeri pogubni uzroci loše interkulturalne komunikacije. Iako su originalno nastali da bi stvorili osjećaj predvidljivosti u svijetu, oni opasno utječu na stavove i sustave vrijednosti ljudi. Vrlo je važno imati na umu da je svaki čovjek individua za sebe te opća generalizacija nikako ne može stvoriti stvarnu sliku čovjekova stanja (Samovar i Porter 2009). Pretpostavke i stereotipi povezani su i sa sljedećim problemom koji označava našu tendenciju da vjerujemo kako su naša kultura i naš način života prirodno stanje te da je sve drugo bolesno, neprirodno ili jednostavno loše. Kada osoba ne poznaje drugu kulturu, najčešće je ocjenjuje u odnosu prema svojoj, odobravajući ono što je slično, a ne prihvaćajući različitosti. Zadnja prepreka koju je autor naveo jest anksioznost ili tenzija zbog stanja neizvjesnosti komunikacije s članovima strane kulture. Osoba koja boravi u nepoznatoj kulturi izložena je čestim neverbalnima ili verbalnima podražajima koji se razlikuju od onoga što osoba smatra normalnim, a to dovodi do stanja stresa (Mrnjaus, Rončević i Ivošević 2013). Do problema dolazi kada se za način borbe protiv toga izabere nekonstruktivni oblik ponašanja u vidu neprijateljstva ili sukoba. Kao rezultat toga javlja se otežana komunikacija pripadnika različitih kulturnih skupina (Bilić-Štefan 2006).

Uz sve rečeno, jedini zaključak ovoga dijela može biti da je komunikacija jedna od potencijalno najopasnijih prepreka interkulturalizmu. Njezino odvijanje kod neupućenih sudionika može imati vrlo negativne posljedice ako osobama nisu poznata pravila komunikacije svih kultura koje u istoj sudjeluju. Ipak, postoji pozitivan i vrlo lagan način sudjelovanja u interkulturalnoj komunikaciji, a on proizlazi iz empatije i prihvaćanja drugih kultura, kao i iz strpljivosti, fleksibilnosti i otvorenosti za drugačije. Komunikacija i naš identitet ne smiju biti predmet spoticanja, već predmet povezivanja ljudi i kultura (Bedeković 2011).


6. Obrazovanje za interkulturalnost

6. 1. Obrazovanje nastavnika za interkulturalnu kompetentnost

Obrazovanje nastavnika ima zadaću učiniti ih sposobnima preuzeti pozitivne uloge, biti uzor i potpora da bi u svom poslu i svojim djelovanjem mogli svojim učenicima prenositi poruke o važnosti uvažavanja različitosti i drugačijega, bilo da se radi o nacionalnoj pripadnosti, kulturi, jeziku, znanju. (Clay i George 2000) navode da bi za takvo kvalitetno obrazovanje nastavnoga kadra upravo u struci trebalo kritički osvijestiti pojmove drugačijega, nejednakosti, kulturološke raznolikosti, komunikacije, ali i rasizma i ksenofobije te u praksi predlažu prihvaćanje okvira interkulturalne edukacije. Autori napominju da obrazovni proces mora ovlastiti manjinske skupine (Clay i George 2000: 207).

Interkulturalizam se pojavio kao politika koja potiče međusobno prožimanje kultura. U prvoj razvojnoj fazi[3] (u razdoblju između sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća) interkulturalno se obrazovanje pojavljuje kao posljedica potrebe obrazovanja djece migranata u zapadnoeuropskima zemljama. Druga se faza odnosi na razdoblje devedesetih godina prošloga stoljeća, a obuhvaća problematiku interkulturalnoga odgoja i obrazovanja rješavanjem problematike prava manjinskih zajednica nakon političkih promjena u zemljama središnje i istočne Europe. Ovdje (Bedeković 2011) smatra značajnim napomenuti da je unatoč tome što je europski interkulturalizam devedesetih godina prošlog stoljeća prihvaćen više kao teorijski model, a znatno manje kao djelotvorna praksa, u njegovoj primjeni ipak došlo do njegova povezivanja s ljudskim pravima, problemima manjina i procesima demokratizacije društva (Bedeković 2011: 142). Treća razvojna faza odnosi se na razdoblje ulaska u 21. stoljeće. Kao prekretnicu (Fass i dr. 2014) smatraju teroristički napad na New York 2001., što je uzrokovalo pojačano nadziranje migracija. Ova faza obuhvaća interkulturalni odgoj i obrazovanje i učenje življenja zajedno (Delors 1998: 102) pripremom djece i mladih za zajednički suživot u multikulturalnima društvima širenjem dimenzije učenja zajedničkoga življenja.

Danas nastavnik kompetentnost za interkulturalno obrazovanje ostvaruje ulogama suradnika, koordinatora i kreatora novih odnosa prema stvarnom znanju i uspješnim interkulturalnim odnosima, ali i u organizaciji primjerenih oblika nastave koji će učenicima omogućiti ozračje međusobnog razumijevanja, interkulturalne osjetljivosti, ravnopravne interakcije i suradničkog učenja (Bedeković 2011: 143). Razvijanje je interkulturalne kompetencije jedna od temeljnih zadaća profesionalnoga razvoja i cjeloživotnoga obrazovanja nastavnika. Drugim riječima, kvaliteta obrazovanja nastavnika ogleda se u visokoj profesionalnosti, cjeloživotnome učenju, mobilnosti profesije i profesiji temeljenoj na partnerstvu. U tome se smislu (Bedeković 2011) interkulturalno kompetentnim smatra onoga nastavnika koji je sposoban percipirati odnose među kulturno različitim učenicima, sposoban je interpretirati, kritički i analitički razumjeti vlastitu kulturu, kao i kulture kulturno različitih učenika. Isti autori kao značajnu sastavnicu interkulturalnoga odgoja i obrazovanja navode identitet nastavnika koji prepoznaju u prihvaćanju postojećih i novih kulturnih elemenata, povećanju širine i dubine viđenja koje vodi k većem samorazumijevanju, samoprihvaćanju i samopouzdanju povećanoj otvorenosti i fleksibilnosti te povećanoj kreativnosti koja omogućuje suočavanje s novim izazovima (Bedeković 2011: 144)

Treba spomenuti i dokumente koji uređuju europsku obrazovnu politiku pa tako i interkulturalno obrazovanje. (De Groof i Lauwers 2002) govore da dokumenti međunarodnoga prava upućuju na pravo na opće školovanje, materinski jezik, potiču toleranciju, razumijevanje i prijateljstvo među svim narodima, rasnima, etničkima i religijskima grupama. Također bi visoko obrazovanje trebalo biti jednako dostupno svima. U nekim državama (Danska) omogućeno je osnovati i održavati obrazovne, kulturne i religijske institucije i organizacije te tražiti i financijsku pomoć. Nadalje se naglašava međuovisnost obrazovanja, jezika i kulture.

Da omogući obrazovanje na materinskome jeziku države, Unija bi trebala osigurati obrazovanje i dostupnost nastavnoga kadra koji bi te jezike predavao na sveučilištima (De Groof i Lauwers 2002). Ovdje je vidljiva poveznica s nastojanjima da se obrazuje što kvalitetniji nastavni kadar koji će biti sposoban živjeti i tako prenositi vrijednosti interkulturalizma. U opširnoj analizi 30 dokumenata europske obrazovne politike nastalih u proteklom desetljeću Fass i dr. (2014) zaključuju da je obrazovanje migranata i pojačavanje društvene kohezije prihvaćeno i prepoznato u službenoj obrazovnoj politici. Uočena je neefikasnost trenutnih obrazovnih sustava te su predloženi mogući putevi za modernizaciju.


6. 2. Stavovi mladih i potreba interkulturalnoga obrazovanja

Republika Hrvatska je jedna od najmultikulturalnijih europskih država. Kao takvoj odgoj i obrazovanje za interkulturalnost veoma je bitno. Osnovna je zadaća interkulturalizma u obrazovanju učiniti mladi naraštaj svjesnim svoje nacionalne samobitnosti, ali i tolerantnim prema različitosti, što je moguće učiniti razvijanjem osjećaja pripadnosti svojoj zajednici, ali ne samo njoj, nego i čovječanstvu u cjelini (Spajić-Vrkaš; prema Sekulić-Majurec 1996).  Povijesno gledajući, u Hrvatskoj je interkulturalnost otežano ostvariti zbog dugotrajne borbe za očuvanje hrvatske kulture pod okriljem drugih, hegemonistički nastrojenih, naroda. Stoga treba mijenjati stavove i ponašanja ljudi (Sekulić-Majurec 1996).

(Buterin i Jagić 2013) istražili su stavove srednjoškolaca prema manjinskim skupinama. Rezultati su pokazali da srednjoškolci imaju, uglavnom, pozitivne stavove prema manjinama, ali su pokazali i određenu dozu skepticizma. Većina ih se složila da manjinskim skupinama treba pružiti jednake mogućnosti. Trećina ih se slaže s tvrdnjom da bi manjinske grupe trebale zadržati svoje običaje. Oko 40 % ispitanika pokazalo je neodlučnost da je za Hrvatsku pozitivno što u njoj žive različite etničke manjine, dok nešto manji postotak (37 %) odobrava tu tvrdnju. S obzirom na spol, žene su izrazile znatno pozitivniji stav prema članovima manjinskih skupina. Buterin i Jagić kao razlog tome navode veću empatiju i otvorenost prema suradnji kod učenica te biološke i društveno (odgojem) uvjetovane razlike u odnosu na učenike. S obzirom na razred koji pohađaju, stariji učenici pokazuju pozitivnije stavove u odnosu na mlađe učenike, što se može objasniti činjenicom da su stariji učenici društveno zreliji i imali su prilike stupiti u kontakt s pripadnicima manjinskih skupina. Rezultati s obzirom na varijablu vrsta škole pokazuju da gimnazijalci imaju pozitivnije stavove prema manjinskim skupinama, koji su statistički značajni, u odnosu na učenike strukovnih (trogodišnjih) škola. Kao razlog se navode nastavni predmeti poput stranih jezika, povijesti, geografije, sociologije, psihologije, filozofije koji omogućuju podrobnije upoznavanje kultura, njihovih različitosti i veza (Buterin i Jagić 2013: 329). Zanimljivi podatci dobiveni su za varijablu mjesto stanovanja. Najpozitivnije stavove prema nacionalnima manjinama imaju učenici koji su većinu života proveli u naseljima veličine 20 000 – 60 000 stanovnika. Najlošije stavove za navedenu varijablu iznijeli su učenici iz gradova većih od 60 000 stanovnika (Buterin i Jagić 2013: 329). U manjim naseljima u Hrvatskoj manji je i broj pripadnika nacionalnih manjina (ako su uopće i zastupljeni), stoga ne dolazi do kontakata ni iskustava za razvijanje interkulturalnosti, dok je u naseljima iznad 60 000 tisuća stanovnika i većim gradovima situacija suprotna gdje zbog broja stanovnika i veličine zajednice ne dolazi do potrebne kohezije između njezinih članova te također ne postoje mogućnosti razvoja interkukulturalnosti.

O potrebi informiranja i učenja o interkulturalizmu pokazali su rezultati istraživanja (Mrnjaus i dr. 2013). Cilj je bio ispitati interkulturalne kompetencije i interkulturalnu osjetljivost za rad u kulturno pluralnoj sredini (vrtić, škola, dom, fakultet…) kod budućih pedagoga, nastavnika, učitelja i odgajatelja (Mrnjaus i dr. 2013: 90). Velik broj ispitanika zna za pojam interkulturalizam, ali ga povezuju s poštivanjem, prihvaćanjem i toleriranjem različitosti, što autore dovodi do zaključka o poistovjećivanju pojmova interkulturalnost i multikulturalnost. Ispitanici smatraju da je potrebno uvođenje sadržaja ili kolegija interkulturalnosti u programe studija i to već na preddiplomskome studiju. Podatak je zanimljiv jer oni studenti koji su učili o interkulturalnosti tijekom svog školovanja bolje razumiju koncept interkulturalnosti i interkulturalne kompetencije od onih koji nisu učili o interkulturalnosti (Mrnjaus i dr. 2013: 124).

6. 3. Interkulturalizam u obrazovnoj praksi – primjer Katalonije

Španjolska je višenacionalna i višejezična država. Pokrajina Katalonija primjer je navedenoga. Pokrajina ima razvijen kulturni i jezični identitet. Povećan broj stranih studenata naglasio je potrebu interkulturalizma u obrazovanju. I strategijama za razvoj interkulturalizma u obrazovanju (Molina i Casado 2014) navode dva koncepta koja provodi katalonsko ministrastvo obrazovanja: prihvatne učionice i zajednice za učenje[4]  (Molina i Casado 2014: 251). Prihvatne učionice mogu se definirati kao otvoren, fleksibilan i dinamičan prostor koji služi potrrebama učenika imigranta koji je uključen u obrazovni sustav. Učionice su opremljene informatičkom opremom, potrebnim programima i didaktičkom opremom, a u program je uključeno i specijalizirano učiteljsko osoblje (Molina i Casado 2014: 251). Koncept služi novopridošlim učenicima kako bi dobili potrebnu brigu, ostvarili emocionalnu ravnotežu te da im se na taj način osigura prilagodba glavnome obrazovnome sustavu. Preporučeno vrijeme koje učenik može provesti u takvoj učionici je najviše dvije godine.

Drugi koncept su zajednice učenja, program koji naglašava potrebu svakoga da bude uspješan u školi te traži načine poboljšanja suživota i društvene kohezije u novome okruženju. Program je otvoren za volontere roditelje, socijalne radnike, umirovljene učitelje, buduće učitelje na praksi. Cilj je približiti školu obitelji kako bi upoznali načine rada i bili uključeni u školovanje djece. Te strategije potiču inkluzivno obrazovanje… ohrabruju učenike da ustraju što boljem uspjehu pomažući im razbiti barijere pomoću poboljšavanja prakse, konzultacijama, prikupljanjem informacija za što bolje razvijeniji plan na stvarnim mogućnostima škole (Flecha; prema Molina i Casado 2014). Takve strategije stvaraju osnovu za kvalitetno interkulturalno obrazovanje.

Molina i Casado (2014) navode zanimljivu inicijativu katalonskoga ministarstva obrazovanja koje razvija lokalne obrazovne planove[5] koji bi omogućili lokalnoj zajednici odgovor na društvene promjene poput gubitka uloge škole u prenošenju znanja, razilaženju obitelji zbog radnih obaveza, krizi autoriteta i relativizaciji društvenih vrijednosti. Važno je naglasiti da ti planovi ne služe samo imigrantima već i djeci u njihovoj prvoj godini obrazovanja, studentima, mladim učiteljima, roditeljima, a sve je zasnovano na interkulturalnim vrijednostima i u interkulturalnome ukruženju u koji su svi članovi zajednice (najvažnije djeca u ranoj dobi) ravnomjerno uključeni.


Zaključak

Ljudsku povijest obilježavaju sukobi, ratovi, neprijateljstva i isključivost prema drugima. Diskriminacija je prisutna u svakoj pori društva, na radnome mjestu, u školskim klupama, na ulici pa i na razini odnosa jednoga društva prema nacionalnima manjinama. Taj fenomen nije rezerviran samo za površinom male, društveno zatvorene i nerazvijene države. I u društvima i državama koje smatramo liberalnima, otvorenima i demokratskima jednako smo svjedoci diskriminirajućem ponašanju prema ljudima druge rase, vjere, naroda i slično. O samim izvorima diskriminacije u ljudima mogao bi se napisati još jedan rad, ali ono što je nama bitno jest da smo vidjeli kako su prepreke interkultiralizmu brojne i često opasne. Svaki je oblik diskriminacije kočnica za razvoj interkulturalnih kompetencija koje nam pomažu u razvoju boljega, pravednijega i mirnoga društva. U današnjemu svijetu, koji je obilježen naglim promjenama na svakodnevnoj razini, ne možemo se zatvoriti unutar granica vlastite države i ponašati se kao da nas se ne tiče sve što se događa u svijetu. Nitko od nas se ne rađa interkulturalno kompetentan, stoga treba njegovati interkulturalni odgoj korak po korak. Prije svega trebamo razviti svijest o vrijednosti vlastite kulture, ali ne na način da je gledamo kao superiorniju od drugih, nego kao onu koja je jednakovrijedna drugima, ali nije gledište za prosuđivanje drugih kultura. Nužno je razvijati kritičko mišljenje da bismo mogli dobro procijeniti svoje postupke prema pripadnicima drugih kultura, rasa, jezične ili etničke skupine. Naposljetku, kada postanemo stvarno interkulturalno kompetentni, moći ćemo stvoriti uvjete u kojima ćemo prihvaćati svakoga pojedinca bez obzira na njegovu kulturnu pripadnost, stil života kojim živi ili njegovo podrijetlo. Iako se cijeli koncept interkulturalizma čini donekle utopijski, svjesnost da postoji problem i nastojanje da se riješi važan je korak prema napretku društva.


Literatura

  1. Bakić-Mirić, Nataša. 2012. Osnovna pravila za razumevanje interkulturalne komunikacije. Interculturality 3/1. 32–45.
  2. Bedeković, Vesna. 2011. Interkulturalna kompetencija cjeloživotnog obrazovanja nastavnika. Pedagogijska istraživanja 8/1. 139–151.
  3. Bilić-Štefan, Milica. 2006. Uključivanje interkulturalne komunikacijske kompetencije u poučavanje stranih jezika. Odgojne znanosti 8/1. 279–288.
  4. Bulat, Nenad.1995. Dimenzije stereotipova i predrasuda u odnosu na raseljene osobe i izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Migracijske teme 11/2. 151–171.
  5. Buterin, Marija; Jagić, Stjepan. 2013. Stavovi hrvatskih srednjoškolaca prema manjinskim narodima. Informatologia 46/4. 322–332.
  6. Clay, John; George, Rosalyn. 2000. Intercultural Education: a Code of Practice for the twenty-first century. European Jurnal of Teacher Education 23/2.203–211.
  7. De Groof, Jan; Lauwers, Gracienne. 2002. Education policy and law: the politics of multiculturalism in education. Education and Law 14/1-2. 7–23.
  8. Delors, Jacques (ur.). 1998. Učenje – blago u nama. Educa. Zagreb.
  9. Fass, Daniel; Hajisoteriou, Christina; Angelides, Panayiotis. (2014). Intercultural education in Europe: policies, practices and trends. British Educational Research Jurnal 40/2. 300–318.
  10. Hrvatić, Neven; Sablić, Marija. 2008. Interkulturalne dimenzije nacionalnog kurikuluma. Pedagogijska istraživanja 5/2. 197–206.
  11. Kumbier, Dagmar; Schulz von Thun, Friedmann. 2009. Interkulturalna komunikacija: metode, modeli, primjeri. Erudita. Zagreb.
  12. Luchtenberg, Stefan. 2004. Migration, Education and Change. Routledge. London.
  13. Močinić, Andrea. 2011. Bilingual education. Metodički obzori 13/6. 175–182.
  14. Molina, Fidel; Casado, Núria. 2014. Living Together in European Intercultural Schools: the case of the Catalan school system (Spain). European Jurnal of Education 49/2. 249–258.
  15. Mrnjaus, Kornelija; Rončević, Nena; Ivošević, Larisa. 2013. [Inter]kulturna dimenzija u odgoju i obrazovanju. Filozofski fakultet u Rijeci. Rijeka.
  16. Nešković, Dragana. 2012. Interkulturalni pomaci u multikulturalnom društvu. Ekvilibrij 1/1. 1–10.
  17. Ninić, Petra. 2013. Pravni temelji položaja afroameričkog stanovništva u Sjedinjenim Američkim Državama od II. svjetskog rata do početka XXI. stoljeća. Pravnik 47/94. 133–156.
  18. Pasini, Dinka. 2014. Prikazi. Migracijske i etničke teme 29/3. 433–448.
  19. Sablić, Marija. 2014. Interkulturalizam u nastavi. Naklada ljevak. Zagreb.
  20. Samovar, Larry; Porter, Richard. 2009. Intercultural communication. Wadsworth Publishing Company. Boston.
  21. Sekulić-Majurec, Ana. 1996. Interkulturalizam u obrazovanju – osnova multikulturalnog društva. Obnovljeni život 51/6. 677–687.
  22. Šram, Zlatko. 2010. Etnocentrizam, percepcija prijetnje i hrvatski nacionalni identitet. Migracijske i etničke teme 26/2. 113–142.
  23. Skupina autora. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslava Krleže, 2012.a             http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=18525 (pristupljeno 14. prosinca 2015.).
  24. Skupina autora. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslava Krleže, 2012.b            http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=34341 (pristupljeno 14. prosinca 2015.).
  25. Skupina autora. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslava Krleže, 2012.c http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=51856 (pristupljeno 14. prosinca 2015.).


[1] Iz svakodnevnoga života možemo uzeti jedan primjer: dva razreda u istoj školi natječu se na sportskome susretu.

  Bez obzira na to što se inače druže s učenicima drugoga razreda, učenici će navijati za svoje, a kolege iz  

  drugoga razreda će smatrati tuđima, odnosno one koje treba pobijediti.

[2] Pridjev ξένος (xenos) znači tuđi, strani.

   Imenica φόβος (phobos) znači strah.

[3] (Fass i dr. 2014) navode još jednu fazu koja prethodi fazama kako ih navodi Bedeković (2011), a odnosi se na razdoblje odmah nakon Drugoga svjetskoga rata pa sve do 1973. godine i naftne krize. Razdoblje obilježavaju masovne migracije u smjeru od juga prema zapadu Europe, iz Turske, Grčke, Portugala, Španjolske i Italije uglavnom u smjeru Njemačke.

[4] Reception Classrooms and Learning Communities.

[5] Lokalni su obrazovni planovi mreža projekata koje podupire lokalna zajednica. (…) Pokušavaju njegovati interkulturalno obrazovanje na osnovi jednakih mogućnosti za sve i pravo biti drugačiji. (…) Plan obuhvaća sve obrazovne centre lokalne zajednice i suradnju regionalnih službi (Molina i Casado 2014: 253).